Ne znam kako se dogodilo da je baš šibenski koncert Wilca bio taj koji je prekinuo hiatus aktivnosti na ovom upokojenom portalu, ali rekao bih da su tome podjednako kumovali nenadani (nažalost samo i jednokratni) višak slobodnog vremena, podsjetnik da moram uplatiti produžetak zakupa domene za portal koji ništa ne objavljuje i činjenica da je u srce Dalmacije stigao jedan od najvažnijih bendova našeg vremena.

Mikroklimatske prilike na šibenskoj tvrđavi svetog Mihovila ni ovaj put nisu iznevjerile. U ovih nekoliko hodočašća sam se uvjerio da ako na nešto možeš računati kada se pošteno oznojiš verući se od Azimuta do tvrđave - to je ugodan povjetarac i još ugodnija temperatura koja će te dočekati na vrhu. Čak ni u ovoj godini vršnog klimatološkog opterećenja (suše, El Nino i angažman Ivana Šolića valjda nikada nisu bili intenzivniji no ljetos) nisam ni na trenutak osjetio vrućinu za vrijeme koncerta. Nekako sam se nadao da će idealni vremenski uvjeti za igru dovesti i do Tweedyjeve rekordne sudačke nadoknade, neviđene još od Velesajma i ožujka 2012.

Kako su mi kod svakog posjeta muzeju bitne stavke muzejski shop i kafić (važnije i od postava!), tako ću i ovdje pasus posvetiti šanku i merchu. Imao sam tu sreću da su mi piće donosili drugi, pa su me eventualne gužve na šanku mimoišle. Nevezano uz ovaj konkretan događaj moram priznati da nisam do kraja shvatio koncept organizatora u inzistiranju na kauciji za čaše. Merch štand mi je bio super, tako zamišljam nekadašnje dućane - imaš za kupiti 3-4 stvari, po jednu vrstu majice, kape, čarapa i shopping baga - ali sve mi je izgledalo poprilično cool i netipično kvalitetne izrade za nivo koncertnih suvenira. Kako sam davno izgubio (falšu) The Whole Love majicu kupljenu u mraku velesajmskog parkinga prije desetljeće i pol, bilo mi je drago naći bilo kakvu zamjenu, pa makar bila i bijela sa žutim natpisom "Wilco".

U glazbenom smislu, večer je počela na fenomenalno predvidljiv način, barem za nas koji si volimo kvariti koncertna iznenađenja opetovanim pregledavanjem aktualnih turnejskih setlista prije svakog napetijeg koncerta. Bilo bi nepošteno reći da su uvodne Art of Almost, Handshake Drugs i If I Ever Was a Child bile samo zagrijavanje za ono što je došlo odmah potom, ali onda još i nepoštenije propustiti kazati da je nakon njih Via Chicago apsolutno razvalila. I priuštila nam samo prvi od nekoliko vrhunaca večeri koje je režirala ova usvirana šestorka.

Učeniji i informiraniji glazbeni kroničari od mene - rekreativnog uživatelja praktički samo nekolicine bendova - sigurno bi bolje secirali ono što je uslijedilo na pozornici, pa nastavak teksta shvatite više kao subjektivni doživljaj jedne prekrasne stvarnosti, nego potragu za objektivnom koncertnom kritikom s ovu stranu mainstream medija.

Od pjesama koje sam čuo dok sam još sjedio na tribinama, kronološkim redom bih prvo izdvojio California Stars, sada već standardni koncertni checkpoint svih recentnijih Wilcovih javnih nastupa - možda i "najljepšu" pjesmu večeri koja sjedi na križanju čak triju velikih i važnih diskografija, onih Wilca, Billyja Bragga i Woodyja Guthriea.  Nešto kasnije uslijedio je War on War, koji me pomalo i zatekao (od stvari s najvećeg Yankee Hotel Foxtrot koje nisu dio uobičajene rotacije bih prije tipovao na Kameru).

Dojma sam da je najintimniji trenutak večeri (možda više za bend nego za publiku) bio onaj kada se mikrofona dohvatio basist John Stirratt, i izveo svoju pjesmu It's Just That Simple s albuma prvijenca A.M. I zaista je prekrasna jednostavnost ove pjesme na neki način dala dimenziju više ovom ionako eklektičnom događaju. Možda i podsjetila na neka jednostavnije vremena, kada je čarobna glazbena formula Tweedyja i društva imala nešto manje sastojaka, ali rezultirala podjednako moćnim učinkom.

Slučajno ili ne, tek sam na ovoj pjesmi primijetio da pozornicu krasi nekoliko oku (a vjerojatno i tabanima) ugodnih, velikih i raskošnih tepiha. Na trenutak sam pomislio da je prava šteta što nitko iz Wilca ne robuje jednoj od iritantnijih mi koncertnih pojava - bosonogom prošetavanju po stageu. Uz tepihe, jedini drugi intrigantni vizualni podražaj u moru umjerenosti bio je styling klavijaturista Mikaela Jorgensena. Je li riječ koju tražim scandinavian chic? Vjerojatno ne.

Na prve taktove Impossible Germany sproveo sam u djelo dugo odgađani plan i odlučio se s tribina spustiti među onaj "bezobrazniji" dio publike koji je koncert pratio stojeći iz prvih redova. I nisam požalio. Tweedy izbliza ipak izgleda nešto mlađe i vitalnije nego što sam na prvu pomislio, a već toliko puta opjevane sastavne i rastavne dijelove nemoguće Njemačke i neizglednog Japana ne treba posebno prepričavati. Osim reći da je sedamdesetogodišnji Nels Cline bio jedna od dinamičnijih individua na šibenskoj pozornici, a u drugom dijelu večeri u svojevrsnim naletima energije pridružio mu se i (inače samozatajni?) Pat Sansone.

Istini za volju, bis je mogao podnijeti i koju pjesmu više. Pošto je ovo bio zadnji koncert europske turneje (baš kao što je bio i onaj zagrebački prije 14 godina), razvio sam teoriju kako će se setlista produžiti sa standardnih 22-23 pjesme s ove turneje na nekih dvadeset pet-šest. Za ilustraciju, Wilco je tada u Zagrebu odsvirao 30 pjesama, pet ili šest više od prosjeka turneje, a sam bis je imao valjda deset pjesama.

To možda nismo dobili kvantitetom, ali jesmo razigranošću i opuštenošću benda za koji je čak i sam Tweedy rekao da su sretni jer "sutra idu kući".  Tercet pjesama s kojima se čikaški sastav nakon kraće stanke pozdravio s publikom ne treba nam dati razloge za žaljenje. Prva pjesma u bisu, hitoidna I'm the Man Who Loves You, i zadnja I Got You (At the End of the Century) bacile su publiku u očekivanu euforiju, ali moj osobni favorit je ono što se dogodilo između - desetominutna Spiders (Kidsmoke).

Njena raskošna struktura očekivano je pružila priliku za Tweedyjevu interakciju s publikom koja je djelovala iskreno i spontano. Izgledao je čovjek kao da zbilja uživa u ovome što radi, a mi smo uživali barem koliko i on. U onim najboljim, repetitivnim trenucima pjesme na trenutak sam pomislio na nemoguće - šutka na tvrđavi u prvim redovima, s pristojnom publikom koja sluša pristojan bend (da ju je netko pokrenuo, ne bih razmišljao ni sekunde da se uključim). Na kraju se ipak nije dogodila, ali mobitel mi valjda jest ispao u nekom trenutku dok sam skakao, a da nisam ni shvatio. Uskoro mi ga je vratila neka dobričina kojoj se ovim putem zahvaljujem.

Ako ćemo sitničariti, ostali smo uskraćeni za Heavy Metal Drummera, ali kad se samo sjetim da sam prošlu jesen prevalio tisuće kilometara do Bologne i natrag, samo da ne bih čuo ni Karma Police, ni Fake Plastic Trees, ni High and Dry (s Just sam se bio oprostio već na naplatnima u Dugopolju, a s Creepom i prije nego sam bio nagovoren na taj pothvat. Puristički kontraargumenti da je svaka setlista dobra setlista ako si pravi fan me nisu razuvjerili u razočaranju, što ako sam samo blasfemični casual fan, čija ulaznica jednako košta?), onda mogu samo biti zahvalan da u našem svemiru postoje bendovi poput Wilca. Od osobnih favorita potajno sam se nadao čuti How to Fight Loneliness, iako sam znao da već dugo nije na programu. Čak sam i vrebao trenutke zatišja uz pozornicu pa se dvaput i zaderao "Loneliness ", što bend vjerojatno nije ni čuo. Tip iza mene je zato barem deset puta (i deset puta glasnije) vikao "A SHOT IN THE ARM" - s istim ishodom.

Kod Wilca me nanovo oduševila cijela armija roadiea koja se brine da bend funkcionira, a kojoj se u smiraj turneje Tweedy i ponaosob zahvalio s pozornice. Nisam brojao, ali izrekao je bar deset imena koje drži na plaći. I to s dobrim razlogom, jer nije laka rabota raznositi i uštimavati mnogobrojnu i raznovrsnu opremu za ove majstore sviračkog zanata. Zanimljivost, ako je vjerovati izrečenome s oltara, jest da se tip koji je zadužen baš za Tweedyjevu gitaru zove isto kao i on - Jeff Tweedy. I upravo taj ćelavac mi je na kraju koncerta dodao isprintanu (i u naravi ponešto izmijenjenu) setlistu koju prilažem ovdje - dobar neki čovjek.

I za kraj, Tweedyeva glavna poslanica s pozornice stala je u nekoliko rečenica. Ako mu je i bila namjera da se kao i njegovi mnogobrojni kolege dotakne aktualnog američkog političkog trenutka, zaustavio se samo na izjavi kako su neki Amerikanci malo usukani i ukočeni ljudi kojima dobro dođe zagrljaj. I ako sam dobro čuo, da zagrljaj ne može riješiti sve probleme, ali da zasigurno može pomoći u mnogima. I to zaista nisu zvučale samo kao prazne riječi. Ne vjerujem da postoji osoba koja je došla u Wilcov zagrljaj ove šibenske večeri, a da joj nije barem malo pomogao.